Ivo Mijo Andrić:         SJEĆANJE NA TOMISLAVA TOMU SUPEKA

Prije tri godine (24. 9. 2023.) napustio nas je jedan od utemeljitelja Udruge hrvatskih aforista i humorista, poznati hrvatski i europski aforist i satiričar Tomislav Tomo Supek.

Tomislav Supek rođen je u Iloku 1. 1. 1939. godine. Nakon osnovne i srednje škole, studirao je na Ekonomskom i Filozofskom fakultetu u Zagrebu te se usavršavao na Pitman College u Londonu. Za vrijeme studija počeo se baviti humorističkim stvaralaštvom i pisati aforizme, humoreske i satirične priloge za studentske i druge listove na prostorima bivše SFR Jugoslavije. Radni vijek je proveo na odgovornim dužnostima u poznatim hrvatskim tvrtkama.

Nakon umirovljenja nastavio je još intenzivnije pisati aforizme i satirične priloge koje je objavljivao u hrvatskim i drugim medijima, zbornicima, te samostalnim i zajedničkim knjigama. Njegovo najpoznatije djelo je ciklus sastavljen od sedam knjiga pod zajedničkim naslovom „Hrvatska zanovijetanja“ u kojem je na duhovit, ironičan i satiričan način secirao suvremenu stvarnost hrvatskog društva i države, koja je ispunjena kontroverzama teško prepoznatljivim aktualnoj politici, a lako uočljivim radništvu i običnim građanima koji nose teret stvorenih dugova i ukupnog razvitka.

Za veliki doprinos aforističkom i satiričnom stvaralaštvu kod nas i u svijetu, Tomislavu Supeku su za života dodijeljene brojne domaće i međunarodne nagrade i priznanja, od kojih treba posebno spomenuti nagradu „Naji Namman“ iz Libanona i nagradu „Radoje Domanović“ pod nazivom „Ekselencija satire“ Beogradskog aforističkog kruga i Društva književnika Srbije, za doprinos afirmaciji satire u svijetu.

U znak zahvale za neprocjenjiv doprinos hrvatskom humoru, aforistici i satiričkom stvaralaštvu, Udruga hrvatskih aforista i humorista njegovim je imenom nazvala nagradu koja se svake godine dodjeljuje za najbolju knjigu aforizama, humora i satire. Time je na simboličan način potvrdila koliko cijeni i poštuje lik i djelo Tomislava Tome Supeka.

Na sličan način ga se prisjeća i njegov rodni Ilok kojem je bio vjeran i odan cijeloga života. Početkom rujna u Muzeju u Iloku održava se tradicionalna izložba pod nazivom „Tomislav Supek: Smijeh, Ilok i vino“.

Djelo Tomislava Supeka bit će trajna inspiracija i putokaz sadašnjim i budućim generacijama stvaralaca i čitalaca knjiga koje nam je ostavio u naslijeđe. Iz njegove bogate ostavštine donosimo kraći izbor najuspjelijih aforizama.

Seljaci gube na žitu, a bogate se oni koji rade 'ispod žita'. Ako tvrdite da je kod nas sve bez veze – probajte se zaposliti. Vjerujem u bolje sutra. Redovito pijem lijekove. Dilema modernih majki: dijeta ili dijete. Čovjekova glupost je najveća elementarna nepogoda. Mnogi zakoni su nam loši. Sreća, suci ih se ne pridržavaju. Siva ekonomija nas je zavila u crno. Koračamo prema miru, strojevim korakom. Razmišljanje današnjeg optimiste: Sutra će biti gore. Nadaleko je poznata naša preciznost. U promašajima. Migrante koji zatraže azil u Hrvatskoj, prvo šalju na psiho-testove. Pamet odlazi iz zemlje. Nema više tko da popušta. Malo se smijemo. Više nam se smiju izvana. Kod nas iza svakog uspješnog biznismena stoji stranka na vlasti. Crkva poučava vjernike da nose križ na prsima, umjesto na leđima. Nisam prošao na kvizu. Trebalo je nabrojiti pet poštenih političara. Naši lopovi su skromni ljudi. Žele ostati anonimni. Mi cijenimo naše mrtve. Čak im dopuštamo glasovati na izborima. Komedija hrvatske drame je tragedija. Aforizam je prečac do istine.

U srijedu, 2. rujna 2026., je u dvorani Nikole Iločkog u Muzeju grada Iloka (Palača Odescalchi) otvorena izložba posvećena Tomislavu Supeku pod naslovom „Tomislav Supek – smijeh, Ilok i vino“.

Uz fotografije, sjećanja i priče sudionici su se prisjetili njegove povezanosti s rodnim Ilokom, njegove ljubavi prema vinu, ali i onog po čemu ga mnogi pamte – njegovog posebnog smisla za humor, vedrog karaktera i pozitivnog duha kojima je zračio.

Nekoliko riječi o svome ocu rekao je Tomin sin, Krešimir Supek, a nekoliko očevih aforizama, po kojima je bio poznat i za koje je višestruko nagrađivan u regiji ali i u svijetu, okupljenima je pročitala njegova nećakinja.

Na susretu se moglo doznati i nekih zanimljivih detalja iz autorovog života.

Za aforistiku pokojni Tomislav Supek dobio je nagradu „Naji Naaman“ iz Libanona, regionalno priznanje „Radoje Domanović“ iz Srbije čime je postao „Ekselencija satire“, a 2020. njegova je autorska knjiga „Dani noćnih mora“ proglašena aforističkom i humorističkom knjigom godine na natječaju Udruge hrvatskih aforista i humorista, čiji je bio suosnivač i počasni član.

Svoje humorističke radove Tomo je objavljivao u Kerempuhu, Ježu, Krokodilu, Paradoksu, Semaforu, Potepuhu, Uh!Aha, ETNA-i, Šipku te ih slao u radijske emisije diljem bivše države.

Nazočni su uz ugodan razgovor mogli degustirati izvrsne iločke pjenušce.

Svi koji su svojim dolaskom, pričama i sjećanjima učinili ovu večer posebnom još jednom su oživjeli uspomenu na Tomislava Supeka – kroz Ilok koji je toliko volio.

24. rujna bit će već tri godine od kada nas je dragi Tomo napustio i ostavio golemu prazninu u hrvatskoj aforistici, humoru i satiri.

(Fotografije su preuzete sa stranica Radio Iloka)

Ivo Mijo Andrić:

                                   SLAVA DOĐE KADA ŽIVOT PROĐE

             Navršilo se dvadeset godina otkad nas je napustio Srećko Lazzari, jedan od najpoznatijih aforističaras balkanskih i europskih prostora. Iza njega je ostalo bogato i sadržajno djelo koje će trajno nadahnjivati generacije novih autora i duhovno obogaćivati ljubitelje kratke mudre, vedre i satirične misli.

            Ime Srećka Lazzarija posebno je nezaobilazno u bosanskohercegovačkoj i hrvatskoj aforistici. Ovaj plodni autor za života je napisao i objavio deset knjiga aforizama za koje je dobio brojne  nagrade i druga književna priznanja na prostorima bivše SFRJ i republika nastalih njezinim raspadom.

            Srećko Lazzari rođen je 1925. godine u Ključu u Bosni i Hercegovini. Školovao se u Mostaru, Cavtatu i Dubrovniku, a studij engleskog i njemačkog jezika završio je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Po završetku fakulteta zaposlio se kao srednjoškolski profesor i tu je proveo cijeli radni vijek do umirovljenja. Aforizme je počeo pisati u ranim pedesetim godinama prošloga stoljeća i stvarao ih je do kraja života. Umro je 2006. godine u Sarajevu, gradu koga je neizmjerno volio i čije je ljude, zbog otvorenosti i iznimne duhovitosti, cijenio i poštovao.

            Svoje prve aforizme, epigrame, humoreske i satirične tekstove objavio je u sarajevskim listovima Svijet, Oslobođenje i Večernje novine, beogradskom Ježu i Humoru, novosadskom Dnevniku  te u zagrebačkom Vjesniku. Kasnije je surađivao u humorističkim emisijama na sarajevskom, beogradskom i zagrebačkom radiju u kojima su redovno objavljivani njegovi humorističko-satirični prilozi. Po vokaciji je pripadao krugu angažiranih pisaca koji su pratili društvena događanja i o njima iznosili svoje misaone i literarne prosudbe. Zbog toga je ponekad nailazio na nerazumijevanje od strane pojedinih političara koji nisu imali smisla za humor i satiru, i kojima je smetala svaka produhovljena društvena kritika. Slična sudbina prati i današnje humoriste i satiričare koji su kao i Lazzari prinuđeni objavljivati knjige u vlastitoj režiji i osobnim sredstvima, jer država i društvo ne potiču njihovo misaono i književno  stvaralaštvo. Prije bi se moglo reći da ga koče i osporavaju.

Djelujući po općepoznatim principima slobodnog satiričnog strijelca, Srećko je za života objavio deset zbirki aforizama s naslovima: Aforizmi (1965); Razmišljaj dugo, ali ne sporo (1982); Kad djela govore, svi treba da šute (1991); Pogodilo me je sve što sam promašio (1991); Vedri ljudi žive u oblacima (1991); Vrijeme ide, posao stoji, a mi ležimo (1991); Kad je netko pas, ljudi mu laju iza leđa (2000); Mitova je sve manje, a mita sve više (2000); Ne treba nam himna! Mi smo svoje već otpjevali (2000) i Aforizmi (2002). Posthumno je u zagrebačkom 'Genesisu' 2008. objavljena njegova posljednja knjiga izabranih aforizamapod naslovom Neki vole Diogena, a neki bačvu. Kako govore sami naslovi, u većinu knjiga je zbog prepoznatljivosti autora, ugrađen po jedan njegov izabrani aforizam.

            Područje humorno-satiričkog djelovanja Srećka Lazzarija široko je koliko i njegov interes za društveno-ekonomski, politički, kulturni i opći razvitak. Unutar toga prostora ugrađen je čovjek kao pokretač, stvaralac i razgrađivač svega postojećeg. Prva dva tipa ljudskoga zaslužni su za sva društvena i individualna postignuća, dok je treći odgovoran za sve loše i nazadno što nam se događalo devedesetih godina prošloga stoljeća. Pohlepa za tuđim i pomama za uvećanjem svojega, rastočila je zemlju na sedam nejednakih cjelina koje danas grcaju u dugovima i vuku za rukave europske moćnike da ih prime pod svoje skute i udijele im pomoć za obnovu onoga što su sami rušili, palili i razgrađivali da bi ostvarili povijesne težnje da budu svoji na svome i ničiji na njihovome. Povijest je puna takvih primjera i naši slučajevi nisu usamljeni, niti su po bilo čemu originalni, ni po dobru prepoznatljivi.

            Znao je to, i na vlastitoj koži osjetio i Srećko Lazzari, kao i mnogi drugi skromni i slobodoumni ljudi. Baš kao takav, običan mali čovjek, nije mogao ništa učiniti da spriječi zlo i zaštiti dobro od silnika na vlasti i upravljača ljudskim sudbinama. Tu svoju nemoć osjetio je i daleke 1946. kad je zbog izgovorene riječi osuđen na dvije godine zatvora i jednu godinu oduzimanja građanskih prava. Premda je sve to prebolio, ostali su ožiljci koji su početkom devedesetih otvoreni u nove rane, zbog čega je morao izbjeći iz Sarajeva pod opsadom, i nakratko se skrasiti u blizini mora s kojim se družio za dječačkih dana i godina između dva svjetska rata. Balkanski usud - da svako tko doživi pola stoljeća, doživi dva rata i njega je zahvatio u punom kapacitetu, i oduzeo mu gotovo deset godina života. Stvaralačkog u punom smislu te riječi. Ali život ne bi bio zanimljiv i pamtljiv da nije ispunjen crno-bijelim bojama omeđenim zelenilom i sivilom što nas okružuje.

            Aforistička i humoristička ostavština Srećka Lazzarija, sačuvana u njegovim objavljenim knjigama i neobjavljenim rukopisima, većim dijelom se nalazi kod zaljubljenika u aforizam Miroslava Vukmanića, koji je objavio dvije njegove posljednje knjige i koji će u vremenu pred nama pronaći načine da je učini još dostupnijom čitateljstvu i svima koji vole kratku, jasnu, duboku i britku misao. Srećko je tu misao brusio, učeći usput mlade sarajevske generacije njemačkom i engleskom jeziku, što im je itekako, u devedesetim godinama pomoglo da se kao izbjeglice i prognanici snađu u zapadnom svijetu i uklope u sredine gdje su se, silom neprilika, zatekli. Zlu ne trebalo, što bi narod rekao. I na kraju sve to ratom porekao.

            Za razliku od većine aforista s našega zemljopisnog prostora, koji su svoje misaone uratke ukrašavali blažim stilskim figurama, Srećko Lazzari se od starta opredijelio za satiričnu aforističku formu, koja djeluje na principu: 'ni po babu ni po stričevima'. Na to je vjerojatno utjecala presuda iz mladosti, koja je ostavila duboki trag na njegovu psihu, i učinila ga nepomirljivim prema društvu na unutarnjem i osobnom planu. Ljudi obilježeni sudskom presudom nose taj biljeg do kraja života i ne mire se s tom činjenicom, pogotovo ako je ona rezultat verbalnog neslaganja s društvom i njegovim rigidnim zakonima i postupcima. Satira je prirodni odgovor onih koje je država satirala „u ime naroda“, a za račun političkih elita ili njihovih pojedinačnih silnika. Odvajkada je to bilo i zauvijek će biti, dok je ljudi i njihovih, na sve drugo i drugačije, osjetljivih ćudi.

Uz sjećanje na Srećka Lazzarija podsjećamo i na neke njegove aforizme:                         *** Samo je ovcama važno da su vuci siti. *** Bogataši znaju što hoće. Siromašni što neće. *** Obogatio se kopanjem. Kopao je drugima jamu. *** Ako su bogati siti gladnih i siromašni su siti bogatih. *** Uzalud mi krojite kapu. Ja glavu nosim u torbi. *** Neki bi uz bračnu luku htjeli i luku u Braču. *** Ljubav je bolest koja se liječi u krevetu. *** Ljubav prema bližnjem se odgađa do daljnjega. *** Oni koji znaju voljeti ne bi trebali ništa drugo raditi. *** Svi smo mi Božji sinovi, ali je očito da nismo braća. *** Pregazilo nas je vrijeme. Istraga je u toku. *** Naši ljudi bez posla znaju s kim imaju posla. *** Formalisti nisu nikad u formi. *** Toliko sam umoran da bih legao i na rudu.